- Piše: Borivoje Ćetković
Jedan od „lidera” kosovskih Albanaca Ramuš Haradinaj nedavno je rekao istinu da oni nemaju svoju spoljnu politiku- sve što čine, čine po nalozima svojih američkih gazda. Svaka analiza o odnosima Beograda i Prištine treba da pođe od ovog ključnog stava da Priština donosi odluke po savjetima svojih vašingtonskih mentora.
I dok pristalice srpskog predsjednika udaraju u talambase i obznanjuju da je ugled Srbije sve veći u svijetu zahvaljujući Vučiću, Srbima na Kosovu je svakim danom sve teže. Ugroženo im je pravo na život, nemaju namirnica, u školama i vrtićima neće biti grijanja - prijeti im humanitarna katastrofa. A oni stoički podnose namet na vilajet- mirno, gandijevski protestuju.
Što je srpska vlast pomirljivija, strpljivija, u Prištini, bolje rečeno tamo gdje se za nju odlučuje, podižu ljestvicu koja se ne može preskočiti. Priznao to neko ili ne: i 2018. godine, kao i 1999. scenario za sve ovo što se događa na Kosovu napravljen je u Vašingtonu. Sjetimo se Ričarda Holbruka ili Viljema Vokera, glavnog scenariste za navodni masakar Albanaca u Račku.
Vlast u Srbiji na sva usta hvali politiku mira koju danas vodi Aleksandar Vučić, i da 2018. nije 1999. godina kada se navodno mogao izbjeći rat.
Međutim, to nije istina. Ko bolje pamti zna da je Milošević bio spreman da učini ustupke Vašingtonu samo da ne bude rata.
Od Srbije je 1999. godine očekivana potpuna pokornost.
Ne očekuje li Vašington i sada 2018. potpunu pokornost od Srbije?
U EU Srbija nema šta da se nada. Nemoćna je i štaviše preko Brisela Vašington na nju vrši pritisak.
I posjeta Johanesa Hana Prištini pokazala je tu stravičnu nemoć Brisela-albanske vlasti neće ni da čuju za ukidanje protivpravno uvedenih taksa protiv Srbije, sve dok Beograd ne prizna kosovsku nezavisnost. EU nema mehanizme da pritisne Prištinu, a nema ni želje. Iz Brisela niko ne pominje posledice koje Priština treba da snosi nakon uvođenja taksi 100 posto na proizvode iz Srbije i BiH.
Nakon uvođenja taksi, u Prištini su najavili da će 14. decembra formirati vojsku, suprotno čak i sopstvenom Ustavu, svim dogovorima sa NATO-om i, bar javno, proklamovanim željama velikih sila.
Ciljevi Albanaca su jasni: hoće da osvoje sjever Kosova i da očiste Kosovo od Srba, dakako, uz pomoć Vašingtona. I Amerika ima svoje interese: treba skloniti Rusiju, a i Kinu, sa ovog geopolitički značajnog prostora. Još nijesu zapadni moćnici otvoreno rekli Srbiji, mada se čita između redova- nema ulaska u EU ako Vučić ne bude slijedio crnogorskog gospodara i uveo Srbiju u NATO. Tek tada će biti sigurni da Srbi više neće biti „mali Rusi” na Balkanu i da će im „kuća” imati samo jedna vrata, okrenuta, i širom otvorena, prema Zapadu. I Crnu Goru (za koju je s pravom rečeno ni manje zemlje, ni većeg geostrateškog značaja), primili su u NATO, a moguće je i u EU, samo da konačno eliminišu Ruse. Za nesreću Srbije, ne slučajno, vremenski se poklapaju ukrajinska kriza i ovo što se dešava na Kosovu. Moskva se oglasila: ozbiljno je upozorila albanske sponzore Brisel i Vašington da umire svoje štićenike i da na Kosovu ne može marširati nekakva njihova vojska dok je na snazi Rezolucija 1244 SB UN.
A američki štićenici, tj. bivši ratni zločinci koji vladaju Kosovom i kojima niko nije sudio, mnogo su se osilili- njima je dopušteno što drugima nije.
Skoro 20 godina od kraja rata, Kosovo skoro nikog nije procesuiralo za ubistva Srba.
Razumno razrješenje kosovskog čvora koje bi bilo prihvatljivo i za srpsku stranu onemogućava i sukob klanova, odnosno političkih lidera koji imaju svoje partije i naoružane pristalice –paravojne jedinice.
Unutrašnja borba među albanskim klanovima je evidentna- sukobljeni su im interesi. Krvavi su tragovi njihovih međusobnih obračuna. Kada je Ibrahim Rugova sišao sa političke pozornice, šumski razbojnici su pobili njegove ljude. Tači je dvaput slao Haradinaja u Hag, a Haradinaj je njega u „Vašington postu” optužio da je izdao Kosovo i da je u dilu sa Srbima. Među albanskim „državnicima” sve je moguće, pa i politička igra podijeljenih uloga, mada je gotovo izvjesno da je riječ o stvarnom sukobu interesa, jer je i njihovim „vođama”, kao i drugima na ovim balkanskim prostorima, istorijski kodirana netrpeljivost, zavist, međusobna borba i odsustvo svake saradnje.
Albanci su predaleko otišli. Hoće teritorijalnu cjelovitost i traže bezuslovno priznanje Kosova.
Hoće li politika mira o kojoj toliko priča Vučić uspjeti da obuzda agresiju kosovskih Albanaca i da li će Vašington stvarno preduzeti mjere i narediti im šta treba da rade, to ćemo tek da vidimo...
Srbija ni po koju cijenu ne smije dozvoliti da se pređe crvena linija i da skrštenih ruku posmatra i samo verbalno osuđuje pogrom nad Srbima na sjeveru Kosova i u srpskim enklavama na jugu pokrajine. Nadamo se da će razum pobijediti.

---